Iskustva profesorice Jasmine Mujkić Ćatić u primjeni servisnog učenja

U nastavku se nalazi priča profesorice Jasmine Mujkić Ćatić, koja je sa učenicima Osnovne škole „Prokosovići“ provela projekat Servisnog učenja, a koji je rezultirao otvaranjem škole fudbala za učenike osnovnoškolskog uzrasta u ovoj Mjesnoj zajednici.

Naime, problem u Prokosovićima je bio to što, i pored velikog broja zainteresovanih učenika, lokalni fudbalski klub, nije imao pokrenutu školu fudbala i tu nisu mogli trenirati polaznici mlađi od 16 godina. Djeca su zbog toga bila prinuđena putovati u Lukavac, ali zbog finansijskih izdataka, teškoća sa prevozom, a i same sigurnosti, veliki broj djece iz Mjesne zajednice Prokosovići se nije bavio ovim, niti bilo kojim drugim, sportom.

Profesorica Mujkić Ćatić je na ovaj način podijelila svoje iskustvo:

„U mojoj školi je primjena Servisnog učenja išla teško samo u početku, dok se nismo odlučili koji projekat ćemo da radimo. Nakon odabira problema u lokalnoj zajednici koji će učenici riješiti kroz svoj angažman i u skladu sa NPP, odredili smo korake koji su nas doveli do očekivanog cilja.

Najvažniji koraci u našem projektu su bili istraživanje mišljenja predstavnika lokalne zajednice putem direktnih razgovora ili anketa, potom organizacija okruglog stola na kojem smo prisutnima predočili rezultate našeg istraživanja, te u konačnici samo formiranje Škole fudbala kao našeg zadatog cilja.

U samoj školi nije bilo poteškoća sa pripremom i primjenom Servisnog učenja, ali zbog lokalnih nesuglasica koje postoje između mjesnih zajednica, a koje smo i sami očekivali, naišli smo na određene otpore u prihvatanju naših ideja. Ono što nam je jako pomoglo i smanjilo ove otpore jeste činjenica da su roditelji naših učenika, iz svih mjesnih zajednica, podržali projekat i da se nisu osvrtali na nesuglasice između lokalnih fudbalskih klubova. Na kraju smo svi bili izuzetno zadovoljni rezultatima, a najviše sami učenici.

Naravno, na samom početku primjene servisnog učenja postojao je određeni strah i kod učenika i kod nastavnika i postojala je sumnja u zajedcnici u uspješan ishod naših aktivnosti. Ipak, nakon održanog susreta sa predstavnicima lokalne zajednice i naše sumnje su smanjenje i dobili smo podstrek i podršku da ostanemo istrajni i ostvarimo željene rezultate. Mislim da je i prisutnost učenika na okruglom stolu, na kojem je zajednici prezentiran problem, bila odlučujući faktor. 

Kad se projekat počeo privoditi kraju i kad je već bilo izvjesno da ćemo uspjeti u svojim namjerama, na licima djece sam vidjela neopisivu radost i zbog ostvarenog cilja, ali i zbog njihovog vlastitog angažmana bez kojeg ne bi bilo moguće ostvariti naš cilj.

Izuzetno smo ponosni na rezultate koje smo postigli. Naš cilj je bio da pokrenemo školu fudbala za učenike JU O.Š. “Prokosovići” i da imamo dovoljan broj učenika za registraciju iste. Nadali smo se da ćemo upisati oko 20 do 25 učenika jer su nam predstavnici fudbalskih klubova rekli da bi to bilo dovoljno za pokretanje škole. Međutim, u Školu fudbala se već na samom početku upisalo 80 učenika što je uveliko prevazišlo naša očekivanja. Upisali su se učenici od 1. do 9. razreda osnovne škole. Škola fudbala je počela sa radom 27. maja 2015. godine. Do oktobra 2015. godine broj polaznika je prešao 100 učenika, dakle može se zaključiti da je sve veći broj zainteresovanih učenika.

Učenici redovno treniraju, već odavno uzimaju učešće na utakmicama. Sponzor učenicima je vlasnik hotela Senad od Bosne i firme ,,Magirus“, poduzetnik iz Prokosovića g. Enes Memić koji finansira dječije mjesečne karte za autobus, opremu, troškove putovanja na utakmice. Roditelji su uzeli učešće samo u finansiranju trenera te plaćaju mjesečnu članarinu u simboličnom iznosu od 10 i 15 KM. Za trenere su angažovana tri mlada profesora tjelesnog odgoja iz Prokosovića koji su bili bez zaposlenja tako da smo izuzetno ponosni što je naš projekat doprinio i njihovom zapošljavanju. Moram naglasiti da je po dolasku naših učenika u FK “Prokosovići” i sam klub ušao u viši rang u koji prije nisu mogli ući zbog činjenice da nemaju podmladak. Mislim da smo ovim projektom u našoj lokalnoj zajednici uspjeli riješiti mnogo više problema nego što smo očekivali, što nas naravno posebno raduje.

Primjena Servisnog učenja mi je otvorila put za dalje slične projekte i pokazala mi je način kako neke probleme koji guše zajednicu, mogu riješiti i sami učenici. Nije isto kad neki odrasli nešto traže od vlasti bilo kojeg nivoa, ili kada to traže djeca. Na djecu su svi slabi i osjetljivi i njima je teško odbiti traženu uslugu ili promjenu. Tu snagu dječijeg pogleda i osmijeha treba usmjeriti i odraditi što više identifikovanih problema unutar lokalne zajednice škole. Što se tiče lokalne zajednice, ja vidim rezultate u stvarima koje sam ranije navela, ponajviše u kontunuitetu rada naše Škole fudbala koji ima tendenciju rasta. Smatram da su najvažniji dugoročni efekti kod učenika samo postojanje Škole fudbala kao opcije za treniranje fudbala u svom mjestu, ali i jačanje samopouzdanja i vjere da je svaki cilj ostvariv uz dobar plan i dobru organizaciju.

Sigurno ću i dalje primjenjivati Servisno učenje u svom radu. Već sam sa učenicima odradila šetnju Mjesnom zajednicom i identifikovali smo nekoliko problema koje je moguće riješiti. Nadam se da će i naš naredni projekat biti uspješan kao ovaj, a priželjkujem da bude još uspješniji.“

A ovo su neke od izjava učenika o njihovom zadovoljstvu primjenom i rezultatima servisnog učenja:

“Odavno sam želio da treniram fudbal. Kad gledam utakmice zamišljam kako i ja istrčavam na teren i kako publika navija za mene. Sad se moj san ostvario. Treniram fudbal u Prokosovićima. Imam mjesečnu kartu za školu, ona mi važi i za treninge. Zadovoljan sam i nikad neću prestati da treniram. Hvala našoj nastavnici što je pokrenula otvaranje škole”.

“Od samog otvorenja škole treniram fudbal i sretan sam što sad u svom mjestu mogu ići na treninge. Dosad su to samo mogla djeca koja žive u gradu. Hvala svima koji su pomogli da se naša želja ostvari.”

“Ja sam ispred učenika naše škole na proslavi otvorenja škole govorio u ime svih nas koji ćemo trenirati fudbal sve do svoje 16. godine u ovoj školi, a onda ćemo se odlučivati za klubove u kojima možemo nastaviti svoju sportsku karijeru. Svi mi volimo fudbal i odavno smo željeli da istrčimo na teren. Sad nakon 5 mjeseci od otvaranja škole se vidi da nas je tamo sve više, počeli smo pobjeđivati na utakmicama i u društvu samo pričamo o našim utakmicama. Mi nismo mogli trenirati fudbal dosad jer naši klubovi nisu primali članove mlađe od 16 godina tako da pored najveće želje i postojanja stadiona nas djecu tamo nisu primali, a nama je daleko bilo putovati do Lukavca, roditelji su se bojali da nas puštaju da sami idemo do grada, a bilo je i preskupo. Zahvaljujem se svima koji su nam omogućili otvaranje Škole fudbala u ime svih učenika JU O.Š. “Prokosovići”.